Julije Benešić (Ilok, 1. ožujka 1883. - Zagreb, 19. prosinca 1957.)

Hrvatski književnik, prevoditelj i jezikoslovac.

Nakon studija u Beču, Krakovu, Pragu i Zagrebu, bio je srednjoškolski profesor, sveučilišni lektor za poljski jezik i intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Njegova prva tamošnja intendantura značila je, nakon Miletića, razdoblje najviših umjetničkih dostignuća u povijesti hrvatskoga kazališta.

Kao naš najbolji poznavatelj poljske kulture, književnosti i jezika, Benešić je prevodio poljska djela na hrvatski jezik. Autor je "Hrvatsko - poljskog riječnika", te nedovršena modernoga enciklopedijskog "Riječnika hrvatskoga književnog jezika".

Djelovao je kao lektor za poljski jezik na Sveučilištu, intendant HNK u Zagrebu te kao lektor hrvatskog jezika na Sveučilištu u Varšavi. Pisao je pjesme, književne i kazališne kritike, feljtone i putopise, a osobito su važni njegovi napisi o hrvatskom i poljskim književnicima.

Uređivao je ediciju "Suvremeni pisci hrvatski", bio je urednik časopisa "Savremenik", "Književnik" i "Vijenac", a priredio je sabrana djela Matoša, Harambašića i Ante Kovačića.

Nikola Iločki (mađ. Újlaki Miklós) (1410. - 1477.)

Hrvatski velikaš, ban "cijele Slavonije" (totius Sclavoniae) od 1457. do 1463. i kralj Bosne 1471. - 1477., doživotni knez Teočaka i ban Mačve. Iz hrvatske je plemenitaške obitelji Iločkih. Sin je Ladislava Iločkog, mačvanskog bana i Ane Stiboriczi, kćeri Stibora, sedmogradskog vojvode. Otac mu je umro još dok je bio malo dijete. Nikola je imao četvoricu braće: Ivana, Stjepana, Petra i Pavla. Kad je kralj Albert umro 1439., Nikola je poduprio njegovu udovicu Elizabetu Luksemburšku kad se borila da bi osigurala krunu sv. Stjepana za svog sina Ladislava V. Posmrtnog. Za nagradu ga je proglasila vitezom. Uskoro je stao na stranu Vladislava I. Jagelovića (kod Poljaka Vladislav III.) te ušao u savez s Jankom Hunjadijem. Kad je postao kraljem Ugarske, Vladislav je Nikoli i Hunjadiju dao velike ovlasti, postavivši ih položaj sedmogradskog vojvode obnašati zajedno.

Nikola Iločki bio je najpoznatiji gospodar grada Iloka, bogati, moćni i utjecajni hrvatsko-ugarski velikaš i pretendent na kraljevsku krunu, ban Hrvatske, Slavonije i Mačve, prior vranski, vojvoda sedmogradski, palatin ugarski, te kralj Bosne od 1471. do svoje smrti. Naslov bosanskog kralja za kojim je žudio dobio je 1471. od Matije Korvina. Uz banovine Hrvatsku i Slavoniju, kao i ključ svih gradova vranskog priorata; umro je kao bosanski 'kralj u izgnanstvu' u Hrvatskoj 1477. godine prije oslobođenja Bosne od osmanske vladavine i bez nasljednika; "protukralj Bosne" nakon kojega umire i ideja o Bosanskom Kraljevstvu.

Za njegove vladavine Ilok je proživljavao svoje „zlatno doba“, a gradska je jezgra utvrđena zidinama koje su velikim dijelom očuvane i danas. Nikola je također obnovio i nadogradio franjevački samostan i crkvu sv. Petra iz 14. stoljeća, koja je kasnije posvećena sv. Ivanu Kapistranu. Imao je ugled velikog junaka i proslavio se u službi četiri kralja: Albrechta (Alberta) Austrijskog, Vladislava I. Varnenčika Jagelovića, Ladislava "posmrtnog" (posthumusa) i Matijaša Korvina.

Kao i svaki drugi velikaš i kralj, tako je i Nikola Iločki kovao svoj vlastiti novac, i to upravo u Iloku, u sklopu srednjovjekovnog grada. Novac je vrijedan i zanimljiv i po tome što se na njemu pojavljuju neki od najstarijih tragova i elemenata današnjeg hrvatskog grba – crveno-bijelih polja.

Lovro Iločki (mađar.: Újlaki Lőrinc) (između 6. kolovoza i 3. rujna 1459. – između 23. svibnja i 15. lipnja 1524.)

Hrvatski velikaš, član obitelji Iločki, moćne, bogate i utjecajne u srednjovjekovnom Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu. Nosio je titulu vojvode (hercega) iločkog i bosanskog, a tijekom života obnašao je mnoge dužnosti, pa je između ostalog bio mačvanski ban (1477-1492.), beogradski ban (1511-1513.), član kraljevske dvorske komore (oko 1516.), te kraljevski državni sudac (1517-1524.). Osim brojnih feudalnih posjeda, Lovro je naslijedio i titulu vojvode, odnosno hercega, te je od 1477. upravljao mačvanskom banovinom i sjeveroistočnim dijelom nekadašnjeg Bosanskog Kraljevstva, kojeg u to vrijeme turska vojna sila još nije osvojila. Sve će to njegovom smrću 1524. godine nestati. Ženio se dva puta, i to s Katarinom Pongrac od Dengelega (mjesto u Erdelju, tada u Ugarskoj, danas u Rumunjskoj), erdeljskom vojvotkinjom, a poslije njezine smrti (oko 1510.) s Magdalenom Bakoš, koja ga je nadživjela i kasnije se udala za ugarskog plemića Ladislava Morea od Csule. Iz prvog braka imao je jednog sina, koji je umro još kao dijete, pa je ostao bez nasljednika.

Prvi spomen Lovrina imena u dokumentima nalazimo već 1460. godine, a zatim u očevoj oporuci iz 1471. godine, kojom je određen za baštinika svih njegovih imanja. S jedva 18 godina naslijedio je 1477. godine oca Nikolu, preuzevši sve njegove ogromne posjede, tvrđave i gradove, ali i kontinuitet očevih političkih opredjeljenja. To je naročito došlo do izražaja nakon smrti kralja Matije Korvina, 1490. godine, kada je podržao, kao i većina slavonske vlastele, nezakonitog kraljeva sina Ivaniša u nastojanjima da preuzme prijestolje. Budući da je pretežnom dijelu ugarskog plemstva više odgovarao Vladislav Jagelović (jer su mu mogli postaviti niz uvjeta i ograničenja), za kralja je izabran upravo on. Dobivši natrag svoja imanja i gradove, Lovro je nastojao da ih, kao i njegov otac Nikola, održava i unapređuje. Od ostvarenih prihoda, dograđivao je i učvršćivao svoje utvrde, jer je svakim danom turska prijetnja bivala sve veća. Najugroženiji su bili upravo njegovi posjedi u sjeveroistočnoj Bosni i u južnom dijelu Mačvanske banovine.

Umro je najvjerojatnije u Iloku između 23. svibnja i 15. lipnja 1524. godine, te pokopan u svom gradu u franjevačkoj crkvi sv. Ivana Kapistrana, kao i njegov otac. Njegova mramorna nadgrobna ploča, premda oštećena, sačuvana je sve do danas u razmjerno dobrom stanju.